Bože čuvaj Hrvatsku,
moj dragi dom, Ljude koji blaguju,
pri oltaru tvom Nek se sliju molitve,
sve u jedan glas, Čuvaj ove svete tle,
blagoslovi nas.
Ako treba gospode,
evo primi zavjet moj, Uzmi život od mene,
pa ga podaj njoj. I u dobru i u zlu,
budi s nama budi s njom, Bože čuvaj Hrvatsku,
moj dragi dom, Bože čuvaj Hrvatsku,
moj dragi dom.
NEKE MENI POSEBNO DRAGE ZEMLJE (iz ovih ili onih razloga):
U subotu se održava 4. zakuska, pod geslom „KULTURA MORA BITI!“ Neki još uvijek poistovjećuju ovakav tip druženja sa običnom feštom, iako je to sadržajno nekaj sasvim drugo, jer iako ima nekih sličnosti, razlike su gotovo opipljive. Drugi put, dok mi se bu više dalo, bum malo detaljnije razradil ta 2 pojma, a sad samo na brzinu treba podsjetiti na one bitne značajke zakuske.
Dakle, najvažnije je ponašanje sudionika. Obrazac ponašanja na zakuski određen je negativno (ovu konstrukciju rečenice sam pokupil iz obiteljskog prava), a to bi otprilike značilo da se uglavnom navode ponašanja kakvih se na zakuski treba kloniti, a to je otprilike ovo:
1. Alkohol. Nema da se neko našusa ko majka. To je onda drek. Nego treba onak lagano. Svako nek pazi sam na sebe i neke ne gubi razum i kontrolu nad svojim postupcima, pogotovo postupcima koji se tiču fizioloških potreba. Kultura mora biti!
2. Muzika/glazba. Zlatno je pravilo „što tiše - to bolje“. S tim sam ti, sine, sve reko. Pošto će ova zakuska početi malo ranije nego inače, preko dana još ajde i može mrvicu, 2 više, ali u predvečerje postepeno vrtimo gumbić „volume“ na niže. I nema tu rasprave, kultura mora biti, jer samo onda bu i zakuske. Kaj se tiče izbora vrste glazbe to se bumo dogovorili. I da, lepo prosim sve one koji doma imaju cajkaroške melodije nek ih slobodno donesu, bumo potkurivali roštilja dok bu trebalo s takvim CD-ima… („Tko sluša cajku, ****** mu majku, tralalalala“)
3. Lokacija. Isključivo terasa. U hižu se nema po kaj, osim do šekreta. (ovo vredi do fajrunta naravno, posle bumo vidli (čitaj: ponesite pidžame)). Ak kiša pada vredi isto jer krov na terasi još ne prokišnjava. Iz iskustva od prije – PONESITE TOPLIJU OBLEKU! Dok dojdete prek dana bu i vruće, ali noći su ipak drukčije i treba misliti i na to.
Većina događanja i svega bude spontana, ali ipak, kak bi rekel naš bivši profesor – neki se vražji red mora znati. Dok pogledam, onak na prvi pogled, u grubo, kad bi se ova 3 ajmo reći nekakva pravila okrenula za 180 dobili bi i feštu. Čista matematika. I da, još jedna značajna razlika zakuske od fešte – molim sve da nekaj donesu za konzumaciju, u krutom ili tekućem agregatnom izdanju. Nekaj malo, ne treba sad pol praseta donesti, ali komad, dva mesa, 2, 3 para kobasica i sl. je skroz u redu. Ko ne zna kaj bi zel nek dojde bez ičega pa bude otišel u dućan dok bumo vidli kaj fali. Eto, nažalost, to vezano za jelo i pilo ostaje i dalje na teret sudionika, ali to je zakuska, kaj sad da ja delam. Lepi pozdrav!
Baš sam razmišljal ovih dana o nečemu (u predahu od silnog učenja). O reprezentaciji Hrvatske. I ne samo rukometnoj iako je ona bila povod. I tak si ja mislim, pa se na kraju pitam dal sam lud. Al odgovor na to još ne znam. No u svakom slučaju slijede ta moja razmišljanja koja su eto takva kakva jesu i ne mijenjam ih pa taman me i službeno proglasili ludim ili ajde u blažem slučaju bar čudnim zbog njih.
Kao prvo, veliko HVALA dečkima za osvojenu srebrnu medalju na EP u Norveškoj, HVALA im za svaku pobjedu i za svaki gol u mreži protivnika. I to velim baš onak od srca, net tek tolko radi reda i da ljepše izgleda početeka ove moje priče. Jer i oni imaju veliko, ma najveće srce. Onakava borba, fizički ipak slomljenih igrača rijetko se viđa u sportu. Ali kažu oni da im to nije bilo teško, da ima je to bila čast. Pa i treba biti. Igrati za svoju zemlju je sigurno velika čast i privilegija, ali i još veća obaveza. I znaju to oni jako dobro. I ne, nije da su za to masno plaćeni, kak misle mnogi ljudi. Kak veli Pero, svi oni igraju i za svoje klubove i to im je posao, tam mlate pare, ovo je ipak nekaj drugo. I nije u šoldima sve. Ovako, igrajući za reprezentaciju igraju za sve nas, za sve Hrvate, jednako za tebe i za mene. I samo zato im treba ak ništ drugo, onda barem odati poštovanje. Jer tako često nam daruju pobjede i priušte nova veselja ("…TAMO NOSIM SVAKU POBJEDU, SVOJOJ ZEMLJI SVOME NARODU…") O tome koliko na taj način promoviraju Lijepu Našu u svijetu ne treba posebno ni govoriti. Nije to floskula, ali zbilja nema većih ambasadora od sportaša. A svakom od nas bi trebalo biti stalo da se "čuje i za nas". E pa hvala im!
Čini mi se da su im neki čak i zavidni, ali ne vidim razlog zakaj bi tak trebalo biti. Evo objašnjenja – svi smo imali (neki još uvijek imaju) priliku birati "kaj bumo dok bumo veliki". Dobro, istina, kojekaj se treba poklopiti za neke stvari, ali u načelu svi imajmo iste šanse. Neki to iskoriste i to je to. Pa i riječ reprezentacija znači "najbolji od najboljih", "predstavnici svojih". Predstavljaju svoje, a to smo mi. I zato smo uz njih, jer mi smo oni, a oni su mi…Mi navijači tražimo samo borbu do - kak se veli – zadnje kapi krvi, pa ako se i izgubi na taj način to je onda pošteno. Kak je sad bilo protiv Danske u finalu. Trenutno su Danci bolji, mora se to reći, čestitamo im, ali vjerujemo u ponovni okršaj i revanš. Da, vjerujemo. Pravi navijači uvijek vjeruju u pobjedu, uvijek. Naša srca su jača od razuma, inače ne bi bili navijači. Amen. Jednostavno. A sad sam opet videl da neki naši ne vjeruju u naše. Jer nemreš mi reći u 35. minuti rukometne tekme u kojoj igra Hrvatska da je gotovo, da nema šanse i da gubimo sigurno. To mi je gore nego da me neko bičem ošine. A oni igraju pod strašnim bolovima. I za nas. Na kraju plaču zbog poraza. To nisu lažne suze, nemru biti. Dakle, vjera do kraja, to je to, to je najmanje kaj možemo. A onim nazovi Hrvatima koji stavljaju pare u kladionicama na poraz Hrvastke, ajoj, e njima želim baš onak slasno jedan odigrani listić i na njemu 19 pogođenih parova (na koef. 2,00 ili veći) a jedini promašaj na tom kladioničarskom listiću nek im bude pobjeda Hrvatske. Jer to je mala zemlja za velike pobjede. Zemlja velikana i heroja na koje imamo pravo biti ponosni. I jesmo, nek nas to ne bude sram ni reći ni pokazati. A kad smo već kod toga, još jedna stvar za kraj – u jednom ima pravo onaj divljak Zmago iz Slovenije, dok veli da se mi pomalo i bojimo reći tko smo i kome pripadamo. Veli da je to naslijeđe iz naše bivše države i tu se (valjda jedino tu) slažem s tim likom. U toj državi se nije smijelo reći da smo Hrvati. Sad to više nije slučaj, nema više straha. Uživamo, jer samo jednu domovinu imamo. TU NA NAŠOJ ZEMLJI NAŠ SE BARJAK VIJE, CRVEN – BIJELI – PLAVI VIŠE SE NE KRIJE. Naprijed Hrvatska, u nove pobjede!
Dakle, odma prelazim na stvar. S nekima s kojima sam se srel ili čul sam već razgovaral o tom, pa mi znamo, ovo je za one koji ne znaju… Ovu subotu, 22.12. se nalazimo u Citi. Navečer, ne znam ja u kolko, oko 20h ili kasnije. Može i prije, bumo se dogovorili. To bi trebalo biti malo neslužbeno druženje starih kolega i prijatelja. Ne znam di je ideja rođena i od koga je potekla al je odlična. Pohvala neznanom junaku/junakinji!
E sad, da ne bi bilo zabune, pozvani su svi, ali svi, ko god hoće, dakle, naša „generacija Černobil“, oni stariji, mlađi, lijepi, g(l)adni, vis(o)ki, niski, kratkokosi, dugokosi, uspješni studenti i mi propali, đaci, ili oni već u radnom odnosu, ma svi… pozovite koga god želite, glavno da nas ima i da bu ekipa dobra. Prosim, nemojte praviti bilo kakve razlike, svi smo mi pajdaši i pajdašice i trebamo se držati skupa dok god moremo. Na kraju krajeva svi smo mi Hrvati (manje – više). Ne znam kak vama ostalima, al meni nema ništ ljepše nego dok vidim staru gardu, a i neku novu na okupu. Dok se svi skupimo, od ko zna kud, neki iz udaljenijih krajeva Lijepe Naše, a imamo čak i jednu legendu „na privremenom radu“ u inozemstvu! I to je ono kaj nas veže za rodni kraj uz obitelj – prijatelji… Sve prolazi, ali pravi prijatelji ostaju… more čovek imati ne znam kaj, al ak nema prijatelje nema zapravo ništ. I još nekaj, kak si ja to mislim, a znalo se dogoditi, možda ne baš ovak, ali slično – neko nejde jer ide neko drugi, taj drugi nejde jer ide ovaj prvi (koji zapravo nejde jer misli da bu došel ovaj drugi), na kraju niko ne dojde, neko pak treći nejde jer bu došel neko četvrti koji mu ne odgovara… ma čemu to, pa nesmo deca! Baš sam si mislil, kad bi napravili neki popis ljudi i poslali ga svima s tog popisa i svakomu rekli nek prekriži jednu osobu koju ne bi htel na nekom okupljanju – okupljanja ne bi ni bilo jer bi svi bili prekriženi, haha. A kaj se može... Zato, bar sad u ovo vrijeme blagdana treba i zaboraviti neke nesuglasice i to je to. Idemo dalje!
Treba se samo prisjetiti par godina unatrag, kak smo na kraju školovanja govorili da se ne bumo „rastepli“, da se bumo i dalje viđali, al ispalo je da su baš oni najglasniji oko toga sad slabo zainteresirani za ovakva druženja, no dobro, kaj je tu je, glavno da nas i dalje ima… i bude nas, to je sigurno.
I zato sad ko može i hoće nek dojde. Moremo se posle preseliti i na neko drugo mjesto, meni je svejedno… ak ne bu dobro. Bilo je kao nekih ideja ne tak davno da bi se išlo nekam na palačinke ili sl… al to je propalo; zapravo, nije se ozbiljnije ni razmatrala ta mogućnost pa idemo sad tam, u Citu. Neki drugi put, možda na neko drugo mjesto, al naravno da je mjesto i manje bitno. Svima obećavam da bu moja ljetna zakuska preseljena u gorice, jednog dana, dok kupim gorice, a to bu dok diplomiram, znači za otprilike… hm… ne znam… - jednog dana. Al bit će, nema odustajanja!!! (od faksa, ne). Evo ekipa, tolko od mene, vidimo se u subotu, javite drugima. Ak koga kaj zanima više napišite tu komentar da svi vide, pa da i neke detalje dogovorimo. Živjeli!
Shot with
Čim se doznao eventualni protivnik Dinama u 2. pretkolu Lige prvaka – Domžale, odlučili smo putovati na to gostovanje. Ipak je to Slovenija, jako blizu i moglo bi biti zanimljivo. I bi tako. Poklopili se rezultati, Dinamo pobijedio Hazar, Domžale podarile Tirani 2 poraza i to je to. Prva tekma, 1. kolovoza u gostima. Kak su moji na moru, a ja sam doma, tu srijedu probudio sam se u 4h ujutro da zalijem cvijeće, tuširanje na brzaka i ajmo vlakom u Zagreb 6.53h (cijena – 33kn). U Koprivnici presjedam ali imam vremena da skokem do dućana po sendvič (cijena – 8 kuna). Vlak na moje veliko čuđenje dolazi točno u minutu po voznom redu u Zagreb u 9.25h. Kupujemo (2 BBB iz Virovitice - Darko i Nikola i ja) karte do Ljubljane. Ne znam na koju foru ali vrijedi mi HŽ-ov pokaz i popust za mlade iako je put međunarodni (Zagreb – Ljubljana cijena 61kn). Već na kolodvoru dosta policije, al nisu nas ništ gnjavili. U vlaku putuje još neka mlađa ekipa BBB iz Zagreba, ali ne s nama. Coljamo se laganini i dolazimo na granicu. I tam već sitni problemi jer nemamo karte za tekmu (još ne), ali slovenskom cariniku kažemo da ih za nas čuva jedan prijatelj s kojim ćemo se naći tam. Malo je zapela knedla u grlu dok on odlazi s našim dokumentima valjda do svog nadređenog, ali se vraća i ipak nas pušta dalje. I tak se mi dalje vozimo Slovenskom železnicom, cijelim putem uz slikovit krajolik rijeke Save. Stižemo u Ljubljanu oko 12.30h. Brzo se snalazimo, mijenjamo kune za eure (uz popriličnu proviziju) i već u 13.15 smo u prigradskom vlaku za Domžale (1,48 euro). U Domžale stižemo u 13.40h, na kolodvoru nema dočeka policije. Čudno. Pješačimo 10-ak minuta kroz taj gradić od cirka 35 000 stanovnika i dolazimo pred stadion. Mali, ali solidan. Tamo se susrećemo s 2 navijača iz skupine „Ultras Domžale“. Kažu nam da možemo slobodno šetati gradom, ne će nas nitko napadati. Nismo ni očekivali nikakve nerede, ali taj susret je ipak bio svojevrsni pozitivni šok. Fantje nas pozivaju u na piće u svoj klub navijača. Prihvaćamo. Naručuje piće, pa drugo, vrte se runde, ovo, ono, reko ko će to sve platiti. Vele dečki – klub sve plaća. Nemremo vjerovat koji je to doček za nas. Dobri Slovenci! Nije šala, ni oksimorron, ovo su zbilja dobri dečki bili. Dolaze, odlaze, svi piju pomalo i tak prolaze sati. I jedan funkcionar u klubu (predsjednik) dolazi tamo i kažemo mu za problem karata… Kaže da nije istina što se pisalo da su sve rasprodane, još ih ima, ali ih ne žele prodat Hrvatima jer se boje da ne bi bilo nereda. Bojali su nas se ko da smo Englezi. Kaže mi da mu mi izgledamo miroljubivo što smo zapravo i bili, al da nam nemre pomoći. Ipak zahvaljemo i istodobno smišljamo kak do karata jer nije baš sve po planu… No uskoro se vraća predsjednik, poziva me i kaže da će nam dozvolit da kupimo karte ali da moramo budemo pristojni na tribini. „Nema frke, naravno da ćemo biti“ – odgovaram mu ja s osmjehom od uha do uha. Na svim kartama otisnuto je ime i prezime kupca, cak i adresa… Cijena – 20 eura. Ostaje još malo vremena do tekme pa i dalje u dvorištu kluba navijača pričamo i zafrkavamo se sa Ultrasima. Razmjenjujemo brojeve mobitela i oko 19h krećemo na stadion koji je u blizini, svaki na svoju stranu stadiona. Skupljaju se poznate face iz Zagreba i krećemo prema našoj tribini. Par sekundi pregovora i redari nas puštaju na gostujuću tribinu s kartama za domaću… Kontrole strašne, čak četiri puta su nas pregledavali, šanse za švercanje na bilo koji način su minimalne (ne kažem nikakve jer uvijek se može snaći). Totalno detaljno pregledavaju istovjetnost podataka otisnutih na karti s onima u putovnicama, pregledi torbe, tijela, sve i po par puta… Sve strogo ali korektno. Svaka čast slovenskoj policiji na ponašanju. Kak sam čuo i čitao prije, očekivao sam goru policiju od naše… Ali ništ od toga. Daleko su bolji od naših. Profesionalniji, uljudni, pristojni, osjeti to čovjek nakon tortura po Hrvatskoj. Skroz na usluzi građanima, baš kak treba. Aase još "čuvala" policija iz Kranja, a svi znamo kaj je bilo u Kranju prije par godina pa su nam dečki rekli da bi moglo biti svojevrsne osvete, ali ništ od toga naravno. Ma svaka im čast. Nema bahaćenja, izigravanja i preseravanja, ljudi su normalno pili pred stadionom, a nikakvih problema ni incidenata za ovdje istaknuti nije bilo. I još jedna potvrda da ipak mi imamo jednu od najjadnijih i najbrutalnijih policija u Europi. Tekma fantastična. Dominacija Dinama i odlično naše navijanje. Na poluvremenu me zove jedan Slovenac s druge tribine i kaže da smo predobri. Nakon golova delirij, ali bez baklji. Sve 5. Bilo je i vređanja, ali nas troje smo tad šutjeli. Poslije tekme nas odmah puštaju, nema bezveznih višesatnih zadržavanja. Još jednom pohvala policiji! Odlazimo do busa Udruge navijača i s njima se vraćamo kući, do Zagreba u koji smo stigli za otprilike 2 sata. Najbolje gostovanje do sad. Fala vam fantje na svemu!
Evo samo kratko da se javim, nemam baš vremena... Neki dan bila je još jedna zakuska, 3. u nizu, može se reći tradicionalna. Bilo je dobro, iako imam dojam da se ekipa nekak brzo razišla, možda malo ranije nego inače. To mi je najviše krivo. Inače je bilo sve 5. Po običaju svi su donesli nekaj za jesti i piti i ničega nije falilo. Zahvaljujem svima na pristojnom ponašanju kakvo i priliči jednoj običnoj zakuski (neki zakusku miješaju sa feštom, ali ima razlika između te 2 veselice, o njima ću pisati neki drugi put, u neka bolja vremena). Nije se ništ razbilo. Doduše, čaše su bile plastične, jelo se prstima, uglavnom bez tanjura i pribora; malo je divlje al drugi dan nemam skoro pa ništ suđa za čistiti. To se traži. Muzika ajd solidna, iako ne bi bilo loše da smo u jednom trenutku imali i prave podravske pjesme, već pri kraju zakuske… bilo je pokušaja podvaljivanja „narodnjaka“, ali ne, nisam to ipak mogle dopustiti, pa nismo baš takvi mulci. Možda neki nisu zadovoljni, ali to može biti samo zato jer ne razlikuju zakusku od fešte. Velim, budem ja objasnil ta 2 pojma za sve koji još ne znaju. Po mojem sudu zakuska je uspjela u potpunosti. Vidimo se sljedeće ljeto, ak bumo živi i zdravi. Evo nekoliko slika:
*Preuzeti članak iz www.pravokutnik.net napisan od jednog kolege*
ikone susrećete na najčudnijim mjestima...
Ovih riječi, kojima inače počinje kratki dokumentarac ESPN-a o Draženu Petroviću, sjetio sam neki dan kad sam, motiviran znatiželjom i nevoljnošću za učenjem, obilazio nedavno otvoreni muzej (ne mislim na svečano već funkcionalno otvorenje) Dražena Petrovića. Naime, između svih izloženih medalja i trofeja, a čije se brojnosti ne bi postidjela cjelokupna sportska povijest neke omanje karipske države (ili susjedne nam alpske), meni je za oko zapao jedan izložak sa tamnoplavim koricama u kojem štampanim slovima piše Sveučilište u Zagrebu, Pravni Fakultet, a pored toga najobičnijim rukopisom - Dražen Petrović. I nije mi trebalo dugo da zamislim tu hipotetsku, neostvarivu situaciju kako na stepeništu Pravnog fakulteta susrećem Dražena Petrovića.
O Draženu se napisalo mnogo stranica, počast mu je odana u dvorani njegova posljednjeg kluba, New Jersey Netsa, pod čijim krovom visi legendarni dres sa brojem tri, jedan je od dvojice sportaša koji ima svoj spomenik u Olimpijskom parku u Lausanni i jedini je košarkaš kojem se pljeskalo na Centalnom terenu u Wimbledonu kad je Goran Ivanišević posvetio osvajanje turnira svom preminulom prijatelju. Pa pomislih, bilo bi lijepo da ga se sjetimo i mi, studenti fakulteta kojeg je i on nekada pohađao. Istina, bilo je to davno, mnogi od nas su bili tek likovi na papiru koje su crtali starija braća misleći time uvjerit roditelje da je vrijeme za prinovu, Johnny Štulić je još bio zdravog uma i u kreativnom naponu, a studenti koji su onda studirali na fakultetu odavno su se otisnuli dublje u pravosudne, diplomatske, političke i ine vode (makar, iskreno da vam kažem, ne bi me baš šokiralo da saznam da neki od tih i danas još uvijek studiraju pravo). Međutim, popriličan vremenski odmak (u rangu jedne poštene zastare) nije razlog da se legende zaboravljaju, naprotiv, to je idealno vrijeme da ih se sjetimo i prenesemo njihovu priču dalje u povijest. Moja namjera je da Draženovoj dodamo još jedno kratko poglavlje, ono koje je proveo kao student zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Kad kažem kratko, nemojte odmahivati rukom i prerano zaključivati da je Dražen, kao mnogi prije i poslije njega, bio samo prolaznik na fakultetu - on si, uporan i ponosan kakav je bio, to nije želio dopustiti. U vrijeme kad je s Cibonom harao domaćom i europskom košarkom, kad je ljubljansku Olimpiju ispratio sa 112 koševa na jednoj utakmici, a navijači Zvezde su zavjetovali hodočašća svetom Savi za svaki njegov promašeni šut, Dražen je položio dvije godine na Pravnom fakultetu i to na temelju svojeg znanja, a ne svoje slave. Riječima njegove majke Biserke, uvijek je zahtijevao da određen broj ljudi prisustvuje njegovim ispitima da se ne bi mislio da dobiva ocjenu na temelju jučerašnje pobjede nad Zvezdom.
Da bismo shvatili veličinu tog podatka moramo znati da je riječ o čovjeku koji je u svijetu košarke postao i ostao sinonim za trening prije treninga i trening poslije treninga tj. za sate i sate dodatno provedne na parketu, s loptom u ruci i i bijesnim čuvarom koji čeka da zatvori dvoranu. Dodajmo tomu i domaće utakmice, pa gostujuće, pa putovanja po Europi da bi se odigrala utakmica Europskog kupa i dobit ćemo vrlo malo slobodnog vremena. Vrijeme u kojem ste Dražen i vi koji ovo čitate bili isti. Sa istim knjigama, istim brigama, istim beskonačnim okretanjem stranica i neprospavanim satima. Znajte, ovakve spoznaje su jedne od onih koje nam naše heroje čine bližim nama, daju im jedan dašak smrtnosti, čine ih bićima od krvi i mesa. Tako se navodno i Dražen poprilično namučio kod određenih ispita, a kako legenda kaže i on je izgubio pokoju "jedan na jedan" s najvećim igračem koji je ikad branio boje Pravnog fakulteta, prof. Kurtovićem (ipak je potonji imao prednost domaćeg terena). S druge strane pak, to čini Dražena još većim (u mojim očima svakako) jer se nije zadovoljio samo slavom koja je proizlazila iz njegove već onda briljantne karijere, nego je htio nešto više. Završiti faklutet, steći epitet intelektualca, dodati nove stranice svom životopisu i nakon završetka karijere.
Istina, bila su to neka druga vremena, vremena kad sport nije bio sveden na biznis, kad se igralo radi ponosa, prestiža i ponajviše igre same, a sačuvati čast i obraz nakon utakmice bilo je važnije nego pobijediti. Vremena kad su najbolji sportaši ujedno i branili boje svoje države na Univerzijadi, kad su bili nešto više od likova kojima je jedina životna ambicija potpisati čim unosniji ugovor. Danas pak, možete nabrojati na prste jedne ruke sportaše koji su uopće krenuli na fakultet, dok određen broj njih spada u kategoriju onih zbog koji se uvodi obavezno srednjoškolsko obrazovanje. Prototip današnjeg sportaša jest više netko poput Dine Drpića, čije se intelektualne sposobnosti iscrpljuju u pamćenju broja grudnjaka koji nosi njegova žena. Da ne spominjemo još činjenicu da su se onomad naslovi, naravno važniji i veći, slavili sa puno više stila i puno manje cajki, u manirama prave gospode.
Ali, da se vratimo Draženu - kad su njegovi suigrači slavili pobjede, odlazili na kartanje bele i provod u Saloon, on je odlazio sa knjigom u krevet. A kad su se ti isti suigrači vraćali kući mamurni on je već ubacivao prvu tricu sljedećeg dana. Jednostavno ne možete a da se ne zapitate kakva i kolika je to ustrajnost čučala unutar tog čovjeka - otkuda, sa kojeg Božjeg izvora je crpio svoju motivaciju i da li mu je ikada došlo da se sve pošalje u neko mjesto. Pretpostavljam da je i u tim trenucima do izražaja dolazila ta njegova, toliko puta posvjedočena u zadnjim trenucima utakmice, nepokolebljiva volja i želja za pobjedom. Ta želja koja ga je i dovela na sam vrh, priskrbjela mu status ikone.
Ono pak, bez čega ta volja i želja za pobjedom nije mogla postojati jest i vjera u činjenicu da se može postići ono što želiš. Jedna od najupečatljivijih trenutaka njegove karijere bila je ona slavna ukradena lopta i trica za vodstvo Hrvatske protiv neponovljivog Dream Team-a na OI u Barceloni (*ovo je pogrešan podatak, al nema veze sad...). Iako je utakmica bila izgubljena, iako su šanse Hrvatske i bilo koje druge reprezentacije da pobijedi Dream Team bile ne minimalne već nepostojeće, Dražen je za taj kratki trenutak i nemoguće učinio mogućim, štoviše, u poluvremenu utakmice uvjeravao je suigrače da mogu pobijediti Dream Team (nešto poput uvjeravanja da možete naučiti GP u tri dana). Naravno, u toj anegdoti nije ni bitan ishod, već samo ta vjera da se može.
Što to nama znači? Meni osobno, izvor dodatne motivacije, pogotovo sada kad su rokovi, kad se (pre)često javlja malodušje, nevjerica i želja za odustajanjem. Pomislim, ako je netko mogao biti najveći sportaš svoje zemlje i istodobno "gurati" na ovom fakultetu, po onda, jeb***, i ja sa tri puta manje obveza mogu to završit. Tako sam barem shvatio poruku Draženova života - nemoj odustajati, ustraj!
Ima jedan citat američkog biznismena Lesa Browna koji kaže: "Shoot for the moon. Even if you miss you will land among the stars." Možda sletite negdje pokraj Draženove.
Bok svima! Pišem ovaj post povodom "Međunarodnog dana kornjača" koji se obilježava upravo na današnji dan, a ove godine prvi puta i kod nas u Hrvatskoj. Jučer smo povodom toga snimali emisiju "Kućni ljubimci" posvećenu kornjačama koja bu emitirana ne znam kad, mislim da negdi na ljeto. To su organizirali ljudi iz U.LJ.K.A -e (Udruga ljubitelja kornjača). Bit će ovo tek kratka priča o kornjačama, nemam dovoljno ni prostora ni vremena da opisujem sve detalje, karakteristike i sl.
Kornjače su danas među najugroženijim organizmima na Zemlji što mogu „zahvaliti“ isključivo djelovanju čovjeka. Prirodnih neprijatelja imaju vrlo malo jer se mogu dobro braniti. Spore su, pa svoj spas ne pronalaze u bijegu, nego su bojom prilagođene okolišu, ali njihov glavni obrambeni mehanizam je oklop po kojem i jesu poznate. Skupe se u njega i teško im je nauditi... (iako, po mojem zaključku jež je po tom pitanju još bolje zaštićen, dok se taj smuc sklupča, eee njega se zbilja može samo gledati...). Ženke su uvijek veće. Postoje mnoge vrste, koje mogu biti biljojedi, mesojedi ili svejedi... (česte su kombinacije i vrlo rijetko neka kornjača jede isključivo jednu vrstu hrane).
Hrvatske autohtone vrste su: čančara, barska i riječna kornjača, glavata želva, zelena želva (2 posljednje su morske)...
Ja trenutno imam 2 vrste: čančaru (službeni naziv - Testudo hermanni boettgeri) i crvenouhu kornjaču (Trachemya scripta elegans ili popularno RES kornjača - Red eared Slider). Sad malo da opišem gde i kak ih držim:
ČANČARE - su kopnene kornjače, kod mene žive u posebno za njih ograđenom dijelu dvorišta, tam su cijelo ljeto. Imam ih 4, dva para. U taj prostor ubacil sam i par većih kamena, da bude otprilike kao u njihovom prirodnom staništu. Inače, u Hrvatskoj žive u Dalmaciji i po otocima. Nastanjuju također i razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove BIH, Bugarske i Rumunjske. Hrane se voćem i povrćem, važno je davati im raznoliku hranu, ne stalno isto. Nekaj vole više, nekaj manje, treba ispobavati. Spavaju po cijele dane, slabo se kreću. Preko zime spremamo ih u podrum na hibernaciju (zimski san). Svake godine važno je u taj njihov sanduk gdje prezimljuju staviti svježu zemlju jer inače nema dovoljno vlage. Prije odlaska na zimski san prestaju jesti nekih 10 dana do 2 tjedna da im se isprazne crijeva jer inače može krepati preko zime dok bi to istrunulo u njoj. Zakopa se i spava tak od jeseni do proljeća (oko 6 mjeseci). Ima posebni sustav za disanje, to sad nemrem opisivati. U tom stanju, srce joj lupa 5 puta u minuti. Kad maslačak zažuti to je znak da će i one izaći uskoro van. Izađu iz zemlje i ja ih ponovo stavim u vrt... Ova vrsta je iznimno ugrožena zbog obrade zemlje mehanizacijom, zbog zagađenja okoliša, ali najviše zbog toga kaj su ih ljudi uzimali iz prirode i prodavali (često i zbog jako skupog i cijenjenog oklopa). No, nedavno su zaštićene Zakonom o zaštiti prirode i zabranjeno je njihovo uznemiravanje, uzimanje iz prirode, preprodaja i sl.. Kazna je 5 000 kuna. Moje nisu uzete iz prirode, nego je jedna kupljenja od neke babe a 3 su poklon, no danas je i to zabranjeno.
Eto, to ukratko to o čančari... nisu baš neki kućni ljubimci da ih se može i smije maziti i dirati, ne glasaju se (osim u vrijeme parenja), ne odazivaju se na ime (ali mogu rapoznavati osobe), ali eto, imam ih već 10-ak godina... Nadam se da će živjeti još dugo i bum ih nekom ostavil u oporuci.... Ovih dana (zbog već navedene emisije "Kućni ljubimci" društvo u sobi u ZG mi pravi jedna čančara, ženka, najveća od svih. Tak da imam cimericu sad... al dobra je, ne hrče... samo kaj je nekaj bolesna, malo joj je oklop u defektu, neku infekciju ima, no već sam ja nabavil posebno ulje kojim ću to tretirati pa bumo vidli. Ak se stanje ne popravi morala bu veterinaru... obično nije boležljiva ali eto zna se dogoditi. A i sigurno jedva čeka da se vrati u svoj vrt, poludela bu u sobi...
CRVENOUHE - vodene kornjače, prirodno staniše im je u južnom dijelu SAD-a i Kaliforniji. S njima je već više brige i posla... Imam 2 komada (1 par), žive trenutno u jednoj bačvi u dvorištu, imaju osigurano i kopno tak da mogu izaći van na sunčanje jer im sunce daje potrebne vitamine za rast i zdravlje. Mesojedi su, ali jedu i ostalu hranu, poprilično proždrljiva i agresivna vrsta. U vodi se osjeća najsigurnija. Brzo zamute vodu (hranom i fekalijama) pa treba često mijenjati. No to nije potrebno ako se posjeduje filter... Hibernaciju im je gotovo nemoguće osigurati pa i preko zime žive u akvariju i aktivne su, iako nešto manje nego ljeti. Samo im tada treba osigurati stalnu temperaturu vode (oko 26 stupnjeva). Vrlo su brze na tlu i jako dobri penjači (zbog njih smo morali dizati ogradu tata i ja kad su bile s čančarama jedno vrijeme). Kraćeg su životnog vijeka od čančara, u prirodi do 20 godina, a u zatočeništvu i do 40 ali samo u teoriji, jer za to im je potrebno osigurati hibernaciju (što je jako teško, gotovo nemoguće). I ova vrsta je od nedavno zabranjena. Zapravo, pošto kod nas prirodno ne obitava, zabranjen je njezin uvoz u Hrvatsku i više je nema za nabaviti. Plus sad su uveli i neko čipiranje kornjača, ali i drugih životinja iz uvoza pa ak pustite takvu vrstu u prirodu moglo bi biti problema jer ima čip na kojem sve piše. A i uvedeno je neko upisivanje u registar kod Ministarstva. To još nisam napravil ali budem.
To je sve, kornjače su mi jedini kućni ljubimci, ništ drugo nemam. Dobro ajde, 2 ribe, ali su mi dosadne pa ne računam. A i službeno su sestrine. Ponekad joj velim da ih bum bacil kornjačama nek ih pojedu... Kornje su službeno moje, ali ja zapravo kak sam sad u Zagrebu najmanje brinem o njima. Brigu su preuzeli sestra, mama i tata. ja dok sam prek vikenda doma, čistim bačvu s crvenouhima, ak treba popravim ogradu čančarama (jer vole kopati pa da ne zbrišu ispod nje)...
Čiča - miča... ko hoće nek se javi pa dođe kod mene pogledat zvijeri Još se malo i podružimo, popijemo sok i to jj to; treba se družiti malo...
par slika:
EVO MOJE CIMERICE, TWETY JU ČUVA DOK MENE NEMA DOMA:
CRVENOUHA KORNJAČA:
NEKA MORSKA:
POGLEDAJTE OVAJ OSMIJEH (NIJE ŠALA, OVA VRSTA ZBILJA TAK IZGLEDA):
U subotu u svatovima u Pitomači bilo je predobro, opet se skupilo staro društvo i prijatelji, a to mi je najbolje kod takvih ceremonija. Vidiš ljude koje dugo nisi, priča, šale, stare dogodovštine, zafrkancija, krasno je to…doma iz Pitomače smo krenuli oko 3:30h.. Malo ranije jer sam ja moral u Bleiburg na obljetnicu masakra iz 1945.
I tak, dakle došel doma, otuširal se i ajmo na bus, nema spavanja… Pokupila ma jedna ekipa iz Virovitice, a najviše ljudi u busu bilo je zapravo iz Pitomače. U 4:30 smo krenuli (tj. oni nastavili) svoj put iz Đurđevca. U busu padaju u vodu sve moje nade da bum uhvatil malo sna, odmah me nude rakijom (išli su to uglavnom stariji ljudi, mahom oni koji su i sami imali tu nesreću pa na vlastitoj koži osjetili bol i patnju prije 62 godine…), pričaju se razne priče ratne, političke i domoljubne tematike. Zanimljivo. Stali smo u 5:45 u Bartolovcu nekih 15 minuta, a u Bleiburg stižemo oko 9:30h. Buseva je već tad bilo pun kufer, a vani pere vrućina. Odlazimo na groblje koje je smješteno od svetišta (di je kasnije bila misa) nekih 2 kilometra. Na groblju se ljudi okupljaju kod spomen – ploče, stiže i kardinal Bozanić, formira se procesija i u povorci se ide pram svetištu. Pjevaju se duhovne pjesme. Stižemo do novog, obnovljenog svetišta na kojem u 12h počinje svečano slavlje, misa koju predvodi Bozanić. Tom prilikom blagoslivlja i novi oltar. Bilo je lijepo, samo malo vrućahno pa me sunce spržilo, no nema veze. Oko 10 000 ljudi je stiglo iz Hrvatske i inozemstva (videl sam dosta stranih registracija na vozilima). Poslije mise bile su neke govorancije političara, no ljudi se razilaze i odlaze prema svojim busevima čija kolona se protezla sve do slovenske granice (oko 2,5 kilometra). Odlazim u svoj bus i počinju moji problemi. Vozač me ne želi pustiti u drugi bus (tj. ne dozvoljava da odem). Jer kao bude problema na granici, neke popise putnika tam mora pokazati, ovo ono… Ipak ga nekak jedva nagovaram i odlazim. Odlazim i tražim negde bus sa ZG registracijom. Nalazim ga, pitam vozača dal ima koje prazno mjesto,, veli da ima i tak meni uspijeva plan i pičim direktno u Zagreb a ne doma. Krećemo oko 16h. Stajemo par puta, spavam totalno slomljen, budim se samo dok stajemo na odmorištima ili na granici (naravno samo na Bregani, na granici sa Slovenijom gde svi putnici ko stoka moraju van iz busa, eeee moji Janezi…). Opet nam treba oko 4 sata vožnje i u 8h sam u Zagrebu, izlazim kod rotora u Novom Zagrebu pa na tramvaji do Trešnje doma.
Bilo je opet dobro, uostalom ko i svake godine, jedva čekam novi odlazak tamo.
POZDRAV SVIMA, BOG I HRVATI!
Pogledajte nekoliko slika koje sam hitil ovdje niže. Posebno obratite pozornost na sliku ove ploče, spomen – obilježja. Stavil sam sliku stare ploče i ploče od ove godine. Razlika je u tome da je sad promijenjen tekst, stavljen je naziv „hrvatske žrtve“ kojeg prije nije bilo a bitan je… LIJEPO LI JE HRVAT BITI
NOVO SVETIŠTE (TU JE BILA MISA) I OLTAR
ZASTAVE NA BLEIBURŠKOM POLJU
STARI I NOVI NATPIS NA PLOČI (POKRAJ SVETIŠTA)
PROCESIJA
JA SAM ZNAO DA ĆU SVOJU LJUBAV POKLONITI NJOJ,
MOJOJ LIJEPOJ ZEMLJI HRVATSKOJ...
I ove godine išli smo u Pulu na izlet, 3. i 4. svibnja, u organizaciji našeg fakulteta, ili preciznije – katedre za kazneno procesno pravo. Pa eto iznosim kratki sadržaj i neke slike s putovanja da malo osjetite kak nam je lijepo bilo.
I tak krenuli moja 2 frenda i kolege s trešnjevačkog placa tramvajem do Mimare gde su nas čekali autobusi i još jedan kolega. Išla su 4 busa (oko 160 ljudi čini mi se). Svaki bus ujedno sačinjava i jednu grupu. Bilo je i nekih ljudi s drugih Sveučilišta i to sa svih godina studija. Malo smo kasnili u polasku i krenuli oko 7:20h. Odmah ujutro bilo mi je malo krivo jer smo bez veze popušili mjesto u stražnjem dijelu našeg 2B busa. Al dobro, reko nema veze, iako se zna da je najbolje iza, oduvijek. Do Pule smo imali 2 zaustavljanja, 2 službena… Vrijeme sunčano, mada ne i vruće, onak taman. Ne ću pisati kaj je bilo u busu i kaj je ekipa radila, ma zna se već kakva je atmosfera na takvim izletima.
Došli u Pulu i odmah u zatvor. Samo u posjet/obilazak, naravno. Vodili su nas službenici koji tam rade, obišli smo zatvor, zavirili u neke ćelije. Nije tim likovima tam ni loše. U sobi mogu imat TV, mogu igrat stolni tenis, košarku, nogomet, imaju kapelicu, osiguranu stalnu medicinsku skrb, svaki dan moraju dobit točno određen broj kilokalorija hrane (u četvrtak su imali neki gulaš, i to je solidno izgledalo).
Nakon kaj smo to obišli krenuli smo prema Medulinu. U jednom od nekoliko hotela bila nam je baza, u istom ko i prošle godine. Imali smo ručak, na principu „švedskog“ stola, znači jedi kaj hoćeš i kolko hoćeš. A i izbor jela je zbilja ogromni pa mi je to malo ublažilo tugu kaj nisam mogel biti na FER-u i tradicionalno ručat grah s kobasicom pošto je četvrtak.
Nakon ručka razmještamo se po sobama, kratki odmor i pičimo natrag u Pulu. Zapravo malo izvan Pule, u kaznionicu Valtura. To je kaznionica otvorenog tipa kaj znači da nema zid niti bilo kakvu ogradu, nego je cijeli kompleks otvoren. U njoj su smješteni uglavnom zatvorenici („zatvorenici“) počinitelji lakših delikata ili oni kojima je ostalo još malo da izdrže svoju kaznu. Oni su tam relativno slobodni, ne smiju samo izlaziti izvan tog teritorija kaznionice. Cijela kaznionica je jedna velika farma na kojoj zatvorenici rade. Bave se poljoprivredom, muzu krave, imaju svinje i druge domaće životinje, stanicu za tehnički pregled vozila, kojekakve radionice i tak. Za svoj posao dobivaju i plaću (500-700kn). Na prvi pogled plaća se čini mala, no njima je sve tam plaćeno (plaća država, odnosno naši roditelji), a i prekovremeni rad im je posebno plaćen; ma di toga još ima? Moja baka ima penziju otprilike kolko i oni plaću, pa bum joj savjetoval da napravi neko njesra i nek ode tam, izgleda da je tam bolje nego vani.
Nakon obilaska kaznionice vraćamo se u Pulu. Imali smo slobodnog vremena do večere pa frendovi i ja malo obilazimo do plaže, bez veze. Na obilnoj večeri opet za svakoga ponešto. Zatim se vraćamo u sobu. Jedan cimer spava, drugi pije, treći gleda polufinale Kupa Uefa na TV-u, a jedan nestaje iz sobe. E a oko 23h vrhunac večeri. Spuštamo se s prvog kata (iz sobe) u glavnu salu hotela, a tam fešta prava. Živa muzika, neki lik svira na sintić, a naši kolege u maksimalno opuštenoj atmosferi, zabavljaju se, ali pod budnim okom našeg profesora. Ta predobra fešta bila je čak i bolja nego prošlogodišnja samim tim kaj je trajala duže, do nekih 01:15h. Nakon toga zbog kiše izostaje nastavak na plaži pa se u nekim sobama još malo ljudi zabavljali a onda otišli spavat (neki vjerojatno i nisu).
Ujutro buđenje u 7h, doručak, pakiranje i odlazimo iz hotela opet prema Puli. Kiša nemilice pada, a kak mi tata javlja, u Podravini, u isto vrijeme je sunčano, idealno za boravak u goricama, eeeeee. Sad je na redu sud. Jedna grupa odlazi na Županijski, a moja (kao i lani) na Općinski. Slušam tamo opet isto predavanje, ali je zanimljivo pa mi sat i pol sjedenja (nekome i sijedenja) nekak brzo prolazi.
Izlazimo van, kiša i dalje pada, pa nemremo lunjati gradom nego se smještamo u jednoj slastičarni i na terasi čitamo novine, pijemo i to… Bili smo i u kladionici, cimeri se klade na virtualne utrke konja a ja se samo gledam. Polazak je dogovoren za 14h i mi na vrijeme dolazimo na mjesto okupljanja pored Arene. No, nema vozača jednog autobusa koji traži izgubljenu osobnu iskaznicu i sređuje to na policiji pa se ekipa gura u naš bus jer vani pada kiša. Dolaze svi vozači i krećemo, ponovno kasnimo s polaskom 20-ak minuta. Do Zagreba 2 zaustavljanja (2 službena opet). Stižemo u Zagreb u 18:45h (prošle godine vratili smo se u 18h). Odlazimo zadovoljni svaki na svoju stranu. Sve u svemu fenomenalni izlet. Hvala svima koji su to organizirali, a posebno našem profesoru Josipoviću! Ponovilo se, dogodine!
Evo nekoliko slika, neke su moje neke nisu… Ali nikoga nisam pital za dozvolu objave, pa ako nekomu smeta što je ovdje nek se javi pa ću ja to ukloniti (nemojte me odmah tužiti!):
1. NA JEDNOM OD STAJALIŠTA
2. ZOKI - VOĐA PUTA ZA NAŠ BUS
3. VOZAČ FRANJO. NE ZNAM SAMO ZAKAJ LIK NE GLEDA
CESTU (OVO JE SLIKANO U VOŽNJI)
4. ISPRED ULAZA U ZATVOR I SUD
5. U HOTELSKOM RESTORANU
6. POGLED S BALKONA NA MORE
7. NEKA NASTAMBA U VALTURI
8. POGLEDAJTE SAMO NA ŠTO OVA TROJICA TJERAJU JADNOG
CUCKA
DZIEKUJE CI OJCZE SWIETY ZA WSZYSTKO CO UCZYNILES DLA NARODU CHORWACKIEGO I CIALY ŠWIAT (Hvala Ti Sveti Oče za sve što si učinio za hrvatski narod i cijeli svijet)
Na današnji dan je druga godišnjica njegove smrti... pa je red da ga se prisjetimo. Jedan od najvećih ljudi koji su hodali našim planetom, jedan od onih koji su svojim životnim djelom postali besmrtni, zauvijek će živjeti u našim srcima. Zalagao se za mir u svijetu, rušenje komunizma u Europi, ekumenizam i međureligijski dijalog, bio je borac za sve bolene, napuštene, tužne, borac za prava malog čovjeka..Zbilja je bio faca i možemo biti sretni i ponosni da smo i mi živjeli u njegovo vrijeme. Ovaj Poljak (neki kažu prvi i posljedni slavenski papa) neizmjerno je volio našu zemlju Hrvatsku i suosjećao s patnjama našeg naroda. Dokaz tome i to što je čak 3 puta posjetio Hrvatsku, a odigrao je i veliku ulogu u stvaranju slobodne države Hrvatske. Hvala ti naš dobri papa...
Oj Narode, pozdravimo Boga,
on nam šalje Namjesnika svoga,
sa nebesa poruka nam stiže,
na krilima vjere sve je bliže,
svu mu ljubav poklonimo,
našeg papu pozdravimo,
aleluja, aleluja.
Ivane Pavle II, hrvatski te narode ljubi,
U molitvi skupa s tobom, stojimo pred dragim Bogom,
Ivane Pavle II, hrvatski te narod ljubi,
Isusa i Gospu volim i za Bozju milost molim,
Cijeli život s puno dostojanstva,
nosiš brime našeg čovječanstva,
zaštitniče ovog Božjeg stada,
Blagoslovi našu zemlju sada,
svu mu ljubav poklonimo,
našeg papu pozdravimo,
aleluja aleluja.
Ivane Pavle II, hrvatski te narod ljubi
U molitvi skupa s tobom, stojimo pred dragim Bogom,
Ivane Pavle II, Hrvatski te narod ljubi,
Isusa i Gospu volim i za Bozju milost molim,
Ivane Pavle II.
Svu mu ljubav poklonimo,
naseg Papu pozdravimo,
aleluja aleluja
IVANE PAVLE II.....
Bože čuvaj Hrvatsku,
Neki još uvijek poistovjećuju ovakav tip druženja sa običnom feštom, iako je to sadržajno nekaj sasvim drugo, jer iako ima nekih sličnosti, razlike su gotovo opipljive. Drugi put, dok mi se bu više dalo, bum malo detaljnije razradil ta 2 pojma, a sad samo na brzinu treba podsjetiti na one bitne značajke zakuske.
, a to bi otprilike značilo da se uglavnom navode ponašanja kakvih se na zakuski treba kloniti, a to je otprilike ovo:
. To je onda drek. Nego treba onak lagano. Svako nek pazi sam na sebe i neke ne gubi razum i kontrolu nad svojim postupcima, pogotovo postupcima koji se tiču fizioloških potreba. Kultura mora biti!
. Pošto će ova zakuska početi malo ranije nego inače, preko dana još ajde i može mrvicu, 2 više, ali u predvečerje postepeno vrtimo gumbić „volume“ na niže. I nema tu rasprave, kultura mora biti
, jer samo onda bu i zakuske. Kaj se tiče izbora vrste glazbe to se bumo dogovorili. I da, lepo prosim sve one koji doma imaju cajkaroške melodije nek ih slobodno donesu, bumo potkurivali roštilja dok bu trebalo s takvim CD-ima… („Tko sluša cajku, ****** mu majku, tralalalala“)
, osim do šekreta
. 
Mi navijači tražimo samo borbu do - kak se veli – zadnje kapi krvi, pa ako se i izgubi na taj način to je onda pošteno. Kak je sad bilo protiv Danske u finalu. Trenutno su Danci bolji, mora se to reći, čestitamo im, ali vjerujemo u ponovni okršaj i revanš. Da, vjerujemo. Pravi navijači uvijek vjeruju u pobjedu, uvijek. Naša srca su jača od razuma, inače ne bi bili navijači. Amen. Jednostavno. A sad sam opet videl da neki naši ne vjeruju u naše. Jer nemreš mi reći u 35. minuti rukometne tekme u kojoj igra Hrvatska da je gotovo, da nema šanse i da gubimo sigurno. To mi je gore nego da me neko bičem ošine. A oni igraju pod strašnim bolovima. I za nas. Na kraju plaču zbog poraza. To nisu lažne suze, nemru biti. Dakle, vjera do kraja, to je to, to je najmanje kaj možemo. A onim nazovi Hrvatima koji stavljaju pare u kladionicama na poraz Hrvastke, ajoj, e njima želim baš onak slasno jedan odigrani listić i na njemu 19 pogođenih parova (na koef. 2,00 ili veći) a jedini promašaj na tom kladioničarskom listiću nek im bude pobjeda Hrvatske. Jer to je mala zemlja za velike pobjede. Zemlja velikana i heroja na koje imamo pravo biti ponosni. I jesmo, nek nas to ne bude sram ni reći ni pokazati. A kad smo već kod toga, još jedna stvar za kraj – u jednom ima pravo onaj divljak Zmago iz Slovenije, dok veli da se mi pomalo i bojimo reći tko smo i kome pripadamo. Veli da je to naslijeđe iz naše bivše države i tu se (valjda jedino tu) slažem s tim likom. U toj državi se nije smijelo reći da smo Hrvati. Sad to više nije slučaj, nema više straha. Uživamo, jer samo jednu domovinu imamo. TU NA NAŠOJ ZEMLJI NAŠ SE BARJAK VIJE, CRVEN – BIJELI – PLAVI VIŠE SE NE KRIJE. Naprijed Hrvatska, u nove pobjede! 
). Ne znam kak vama ostalima, al meni nema ništ ljepše nego dok vidim staru gardu, a i neku novu na okupu. Dok se svi skupimo, od ko zna kud, neki iz udaljenijih krajeva Lijepe Naše, a imamo čak i jednu legendu „na privremenom radu“ u inozemstvu
! I to je ono kaj nas veže za rodni kraj uz obitelj – prijatelji… Sve prolazi, ali pravi prijatelji ostaju…
). Međutim, popriličan vremenski odmak (u rangu jedne poštene zastare
, u manirama prave gospode.
Pokupila ma jedna ekipa iz Virovitice, a najviše ljudi u busu bilo je zapravo iz Pitomače. U 4:30 smo krenuli (tj. oni nastavili) svoj put iz Đurđevca. U busu padaju u vodu sve moje nade da bum uhvatil malo sna, odmah me nude rakijom
, no nema veze. Oko 10 000 ljudi je stiglo iz Hrvatske i inozemstva (videl sam dosta stranih registracija na vozilima). Poslije mise bile su neke govorancije političara, no ljudi se razilaze i odlaze prema svojim busevima čija kolona se protezla sve do slovenske granice (oko 2,5 kilometra). Odlazim u svoj bus i počinju moji problemi. Vozač me ne želi pustiti u drugi bus (tj. ne dozvoljava da odem). Jer kao bude problema na granici, neke popise putnika tam mora pokazati, ovo ono…
Ipak ga nekak jedva nagovaram i odlazim. Odlazim i tražim negde bus sa ZG registracijom. Nalazim ga, pitam vozača dal ima koje prazno mjesto,, veli da ima i tak meni uspijeva plan i pičim direktno u Zagreb a ne doma. Krećemo oko 16h. Stajemo par puta, spavam totalno slomljen, budim se samo dok stajemo na odmorištima ili na granici (naravno samo na Bregani, na granici sa Slovenijom gde svi putnici ko stoka moraju van iz busa, eeee moji Janezi
…). Opet nam treba oko 4 sata vožnje i u 8h sam u Zagrebu, izlazim kod rotora u Novom Zagrebu pa na tramvaji do Trešnje doma. 
; ma di toga još ima? Moja baka ima penziju otprilike kolko i oni plaću, pa bum joj savjetoval da napravi neko njesra i nek ode tam, izgleda da je tam bolje nego vani
(neki vjerojatno i nisu).
